ULOGA FRANCUSKOG KAPITALA U UKIDANJU CRNOGORSKE DRŽAVE

ekskluzivno dokumenta sa prevodom

autor: Pavle Popović, Budimpešta 1922.g.

vlasnik dokumenta: Zoran B. Zeković, Cetinje

Kada uporedimo brojne govore koji su državnici svih zemalja tokom rata držali povodom diskusija i trgovanja na mnogobrojnim Mirovnim konferencijama, zapanjeni smo  odsustvom velikih, plemenitih i zvucnih principa koji predstavljaju kvintesenciju svih izlaganja ratnih govornika.

S tugom zapažamo da su ovi principi zamijenjeni prostim realističkim koncepcijama koje predstavljaju osnovu cjelokupne aktivnosti modernog čovječanstva. Drugim riječima, radi se o pojedinačnim interesima u najednostavnijem i najvulgarnijem smislu te riječi. Ako uzmemo primjer državnika koji su u Parizu predstavljali civilizovani svijet, možemo s punim pravom da tragamo za finansijskim i ekonomskim uzrocima svakog međunarodnog pitanja. Možda bi, u tom smislu, bilo interesantno proučiti efekte međunarodne politike na najednostavnijim slučajevima - onima koje je lako izdvojiti iz predratnih finansijskih povezivanja i komplikacija koje je ova svjetska katastrofa istovremeno prekinula i dodatno zakomplikovala, i koje su se još više zapetljale kada se vratio mir. Prototipski slučaj koji najbolje odgovara ovakvom proučavanju je nesumnjivo, pokušaj ukidanja države Crne Gore, saveznice Antante.

U predratnom periodu, ova mala kraljevina nije bila ni u kakvoj vezi sa velikim finansijskim transakcijama. Skoro da nije imala dugova (svega nekoliko miliona) a koncesije koje su u njoj dobili strani kapitalisti bile su od drugorazrednog značaja (željeznica i luka Bar, duvanski monopol). Dakle, Crna Gora je ušla u evropski rat pod takvim uslovima da njen eventualni gubitak ne bi ugrozio značajne interese velikih zapadnih kapitalista. Upravo zbog toga je ova zemlja na savezničkoj konferenciji našla malo ozbiljnih i iskrenih branilaca.

S druge strane, mogući nasljednici ove države su, kao što ćemo kasnije viđeti, u tome našli veliku korist čime se opravdava uporna i ogorčena borba za njeno uništenje.

Srpski političari su sigurno znali kakva su prirodna bogatstvva Crne Gore i o tome su dobro informisali odredene moćne francuske diplomate i kapitaliste - svoje zaštitnike koji su se, u dogovoru sa velikim americkim finansijerima, potrudili da uticu na francusku politiku i da je primoraju da im žrtvuje ovu malu savezničku državu.  

[1] (slučaj gospodina Bertloa /Berthelot/, diplomate, i  komercijalnih špekulacija sa Kineskom bankom pokazuje kako se odvijaju ti političko-finansijski poduhvati) [2].

Sada ćemo sumarno iznijeti ono sa čime su srpski rukovodioci manje-više upoznali gore pomenute kapitaliste i kakve su im primamljive perspektive otkrili.

Prema procjenama koje su austro-ugarski stručnjaci napravili za vrijeme okupacije moje zemlje, Crna Gora posjeduje između 100 i 120 miliona kubnih metara industrijskog drveta. Ove šume se nalaze u sjevernom dijelu zemlje i pripadaju državi i opštinama. Samo jedan mali dio pripada Kruni.

 [1] Mnoge francuske diplomate su zainteresovane za bankarske poslove. Evo nepotpunog spiska njihovih imena, kojemu treba dodati gospodina  Pola  Ditasta (Dutasta), bivšeg ambasadora i generalnog sekretara Mirovne konferencije:

 Kvalitet drveta je sljedeći: 10 % skupocjenog drveta (crnogorica, hrast, lipa, breza itd.), 10 % bora, 20 % jele, 10 % divljeg bora i 50 % bukve. Da bismo orijentaciono procijenili ovo bogatstvo, poslužićemo se dokumentima koje smo nedavno dobili i čija predvđanja predstavljaju  najbolju garanciju da tačno tumačimo proračune  srpsko-francuskih bankara i političara. Radi se o ponudi srpskog agenta G. M. Jovanovića iz Sarajeva, upućenoj G. doktoru E. L. Askieriju (Aschieri) iz Italijansko-srpskog odbora u Rimu, «privatnom» atašeu srpske legacije u Rimu. Radeći za određene visoke ličnosti iz Beograda, G. Jovanović daje detaljan opis svih troškova i zarade gore pomenute operacije. Mi ćemo ovđe navesti najvažnije djelove te ponude za prodaju jedne crnogorske šume (iz maja 1919 !) kupljene, kako kaže ponudac, za 10 miliona franaka.

Na ovoj temi ćemo se malo duže zadržati, jer se na osnovu ovoga lako može zaključiti kako je prirodno bogatstvo Crne Gore  koju su nazivali «siromašnom i nesposobnom da se održi», bilo predmet ogromnih špekulacija.

«Imam zadovoljstvo da vas obavijestim», piše G. Jovanović, « da sam dobio pravo na eksploataciju velike šume u Crnoj Gori, u regiji Kolašina, na 85-90 km od Jadranskog mora. Ova šuma ima 8,250.000 m3 najkvalitetnijeg drveta. Ugovor mi daje pravo da je eksploatišem 40 godina... Drvo u šumi je prvoklasno i već je zrelo za sječu, jer je prečinik većine stabala 40 cm.

«U cijeloj šumi ima oko 2,600.000 stabala sa prečnikom preko 30 cm, što predstavlja količinu od 8,250.000 m3. Na osnovu produbljene ekspertize, postoji mogućnost da se ova količina i poveća, jer  najveći broj stabala prelazi 4 m3... Imajući u vidu ovu količinu, mogućnosti prevoza su veoma povoljne....

«Otkupio sam ovu šumu po cijeni od 3,60 franaka po stablu, a kako svako stablo ima 3,25 m3, cijena kubnog metra je samo 1,10 franaka...

«Prema tome, 1m3 drveta prerađenog u daske ili u drvo za gradnju će koštati najviše 23 franka, franko u nekoj francuskoj ili italijanskoj luci....

«Od 300.000 m3 oblica godišnje, može se dobiti 180.000 m3 prerađenog drveta koje se može prodati za 140 franaka po m3, što donosi zaradu od 22,400.000 franaka.

«Smanjenjem cijene koštanja na 23 franka za istu količinu od 180.000 m3, dobija se 4,140.000 franaka. «Od toga ostaje neto godišnji prihod od 18,260.000 franaka.

«Računao sam istu cijenu za obično i skupocjeno drvo iako ovo posljednje ima petostruko veću vrijednost. «Dakle, 8,250.000 m3 bi donijeli  godišnji prihod od 18,260.000 franaka, odnosno svih 120 miliona kubnih metara kojima raspolaže ova «siromašna»

mala zemlja,  bi donosili godišnju rentu od 265,500.000 franaka po jedinstvenoj cijeni običnog drveta!

Ako uzmemo da koncesija traje 40 godina, kako predviđa prethodno navedeni dokumenat, imamo čistu zaradu od 10.620,000.000 franaka za običnu koncesiju !

Možemo konstatovati da se radi o poslu dostojnom interesovanja najvecih finansijskih špekulanata. Prirodno je što se Francusko-srpska banka prije svih ostalih, za ovo živo zainteresovala [1].

Ovaj posao postaje posebno interesantan kada uporedimo ukupnu godišnju vrijednost srpskog izvoza prije rata (dakle, u periodu punog razvoja) sa iznosom koji bi sama Crna Gora mogla da dobije od izvoza drveta. Ovo poredenje, naravno, nema nikakvu posebnu vrijednost, ali  jasno ilustruje ogromne mogućnosti za špekulisanje, čak iako za viliki koeficijent povećamo cifre koje se odnose na predratni period. Naime, naši proračuni predviđaju

[1] Izgleda da seFrancusko-srpska banka odlično snalazi u operacijama u CrnojGori. Ona je povezana sa francuskim bankama “Banque de l’Union Parisienne » i «Société Générale ».

prihod od najmanje 265 miliona samo za izvoz drveta iz Crne Gore, a cijela Srbija je 1912. godine izvezla drveta u vrijednosti od 84,221.349 dinara [1]. Zapazićemo da se u izvještaju G. Jovanovića pominju cifre u francuskom novcu i da je izvještaj napisan u Ženevi, u vrijeme kada je francuski franak u Švajrcarskoj vrijedio 70 zlatnih santima.

Ovim primjerom se ne iscrpljuju projekti i proračuni kapitalista i ljudi iz političko-finansijskih krugova u vezi sa prirodnim bogatstvima Crne Gore.

Osvrnimo se i na vodeni potencijal ove zemlje:

U cilju objektivnosti, navešćemo pisanje lista «Journal de Genève », koji je, kao što znamo, veoma naklonjen Srbima, i daleko od svake naklonosti za crnogorsku stvar. U broju od 5. juna 1921, objavljen je ozbiljan analitički članak pod naslovom « Italijani i Jugosloveni » u kome se može pročitati da bi « vodeni potencijal Crne Gore mogao sam da održava cijelu industriju i sve željeznice Jugoslavije ».

Planiran je vještački pad vode sa 620 metara (najveci u Evropi). Voda Tare bi sa visoravni stizala do Morače, prolazeći kroz tunel od 7 kilometara (predvideno je da širina i visina tunela budu po tri metra). Time bi se dobilo 90.000 konjskih snaga

[2]. Taj projekat je obuhvatao i ogromna postrojenja za proizvodnju aluminijuma i hemijskih proizvoda koje su sjeverne zemlje (Švedska, Novreška itd.) bile unaprijed prigrabile.

Pomenimo nausput, i velike radove uređenja koje je trebalo sprovesti na rijeci Bojani i na Skadarskom jezeru. Nepotrebno je dalje insistirati na značaju ovog novog izvora bogatstva za kapitaliste – kreatore centralizovane Jugoslavije; dovoljno je konstatovati i nabrojiti uzroke, da  bismo pogodili kakve će biti razmjere posljedica.

Međutim, ni šume, ni industrija zasnovana na vodenoj snazi ne bi imale nikakve vrijednosti kad crnogorske pomorske luke ne bi bile u rukama zainteresovanih kapitalista. Prirodna bogatstva kako Srbije, tako i Crne Gore moraju se prenositi najkraćim i najsigurnijim putevima. Geografski položaj Srbije je takav da joj je crnogorska morska obala najbliža. Štoviše, buduci da nemaju puno povjerenja u «bratstvo» Hrvata, Srbi žele da po svaku cijenu postanu jedini vlasnici teritorija i luka koje im neće izmaći u uvijek mogućem slučaju odvajanja Hrvatske ili bilo kakvog drugog raspada Jugoslavije. Jedini način da to ostvare je zauzimanje Crne Gore. Pored toga, Boka Kotorska, prirodna tvrđava koju su Austro-Ugari dobro naoružali, bi u rukama Srba

bila uvijek koristan argument za francusko-američke finansijske špekulatore, jer se francuskim rukovodećim i vojnim krugovima, osim interesa, dopada ideja o tome da se u njoj krije srž moći na Jadranu (o tome ih je informisao izvještaj admirala Le Bona, napravljen na licu mjesta za vrijeme rata). Sve se divno povezalo: stvar je predstavljena pod patriotskim plaštom, tako da se jednim udarcem ubiju dvije muve.

Kada se obezbijedi kontrola nad lukama, vlasnik ima potrebu i pravo da bez odlaganja izgradi puteve. To je prostrani domen, pogodan za upotrebu kapitala. Zainteresovani kapitalisti su na to posebno osjetljivi. Njihov omiljeni glasnik, «le Journal de Genève »redovno izvještava o svakom, pa čak i stidljivom pokušaju Italije da se time pozabavi. Evo jednog takvog primjera:

«Le Journal de Genève » od 25. maja 1921, piše u clanku pod naslovom « Balkanska prijetnja »: « Jedan srpski list, «Trgovinski glasnik», uticajan i dobro informisan organ, je došao do zanimljivog otkrića. Po njegovom pisanju, Italija ce, ne pitajući Jugoslaviju za mišljenje, zatražiti koncesiju za buducu željezničku prugu od Dunava do Jadrana i povezivanje Zadra sa srpskom željeznicom. Beogradski list kaže da se danas takve pretenzije mogu primijeniti u Maroku, ali ne i u zemlji kakva je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.»

U Evropi se odavno predvida potreba za izgradnjom željezničke pruge međunarodnog dometa i karaktera koja bi povezala Rusiju i Rumuniju sa Jadranom. Postignuta je saglasnost oko toga da bi najracionalnija linija polazila iz Prahova, išla preko srpske teritorije Niša i Mitrovice, ulazila u Crnu Goru pored Peći, prolazila kroz Podgoricu i izlazila na Jadran u Baru, odakle bi se odvajala pruga za Boku Kotorsku. Od aneksije Bosne i Hercegovine 1908. to pitanje je pokrenula ruska diplomatija, ali su se Austrija i Turska suprotstavljale njegovoj realizaciji (tada su Peć i Mitrovica pripadali Turskoj). Lako je uvidjeti značaj ove linije, kako za balkanske zemlje, tako i za Rusiju. Sada je jasno koliko je širok, pravedan i, rekao bih, genijalan projekat velikih francusko-srpskih finansijera,  a kada imamo u vidu  ratni period u kome je osmišljen i upornost sa kojom je branjen, možemo samo da se divimo njegovim kreatorima i promoterima.

Još su dostojnije divljenja lakoća i spretnost sa kojima su ovi prefinjeni igrači kakvi su francuski kapitalisti uklonili mali italijanski projekat koji je već postojao u Crnoj Gori i koji se mogao nametnuti i pokvariti njihove planove budući da je imao prioritet ! Naime, u Italiji  ne umiju da u ovakvim

slučajevima na vrijeme i definitivno uklone određene ličnosti i da pregovaraju u ime i u korist države.Ne možemo, ipak, dovršiti ove bilješke, a da ne podsjetimo na druge, ne manje važne faktore koji su sigurno uticali na to da francuski kapitalisti insistiraju na ukidanju savezničke države Crne Gore po svaku cijenu i svim mogućim sredstvima.

Želimo da pomenemo rudno bogatstvo Crne Gore.

Ova zemlja raspolaže značajnim nalazištima uglja u Beranama, Pljevljima i izmedu Nikšića i Kolašina. Nalazišta gvožđa su u Nikšiću, Beranama i okolini Bara. Tamo ima i magnezijuma. Između Kolašina i Bijelog Polja ima srebra. U XII, XIII i XIV vijeku, ti rudnici srebra su eksploatisani za potrebe kovanja novca. Turska invazija je dovela do potpunog zaustavljanja radova i zatrpavanja rudnika. Za vrijeme njihove okupacije (koja je počela 1916. i trajala do novembra 1918.) Austro-Ugari su pokupili zguru koja se tu nataložila od srednjeg vijeka, odnijeli je u Austriju i istopili. U okolini Virpazara (izmedu Skadarskog jezera i Jadranskog mora), ima nafte. U februaru 1914, holandsko preduzeće «Cocare et Cie» je dobilo koncesiju  za iskopavanja;  koncesija više nije na snazi, jer je ovo preduzece trebalo da otpočne radove prije 1. jula 1914, što im je bilo onemogućeno zbog diplomatskih tenzija nakon ubistva nadvojvode Ferdinanda od Austrije.

Ova nafta je istog kvaliteta kao i rumunska, a postoje i uvjerenja da ona dolazi iz istog izvora koji kreće iz Rumunije, prolazi kroz Srbiju i izbija u okolini Virpazara, u Ulcinju (Crna Gora) i završava se u blizini Valone (Albanija). Sudeći po širini basena u kome je prisutna ova tečnost, procjenjuje se da je ima u velikim kolicinama i da će njena upotreba biti vrlo isplativa.

Pomenimo i projekte industrijskog razvoja koji su neka vrsta posljedice prethodno iznesenog, i koje su pomenuti kapitalisti namjeravali da realizuju bez odlaganja: postrojenja za preradu vune i kože [1], proizvodnju šibica, konzerviranje voća (ne sjeveru Crne Gore i u Zetskoj ravnici voće je odličnog kvaliteta i veoma jeftino); Skadarsko jezero je veoma bogato ribom itd.

Po njihovim projektima, u Baru bi se napravilo gradilište za izradu željeznickih vagona, jedino na Balkanu.

Da ne bismo izlazili iz okvira ove kratke studije, zaobići ćemo mnoge druge projekte. Ovaj mali rezime već baca dovoljno svjetlosti na poduhvat u velikom stilu

stilu i iako ne opravdava, čini razumljivijim ponašanje francuske diplomatije prema svojoj maloj saveznici. Zanimljivo je navesti neke primjere koji pokazuju kako se javno mnjenje priprema na prihvatanje ove očigledne međunarodne nepravde. To je takođe veoma važan dio suparnickog programa. Evo primjera uzetog iz francuske štampe i namijenjenog  pokušaju usmjeravanja francuskog javnog mnjenja. Cijela stvar se prenzetuje kao djelo malih odvojenih grupa:

« Uz pomoc Francusko-srpske banke, koju predstavlja njen upravnik Arnold Navij  (Naville), osnovana o je «Trgovacko preduzeće Istoka» (Compagnie commerciale d’Orient) sa sjedištem u ulici Le Peletije br. 16 (16, rue Le Pelletier) u Parizu. Cilj ovog preduzeca je obavljanje trgovinskih, industrijskih i finansijskih operacija, prometa pokretnosti i nepokretnosti u Francuskoj, Srbiji i svim ostalim istocnim zemljama, ali, čini se, posebno u Srbiji.» (L’Epargne,27. april 1919.)

«Trgovacka komora Pariza je dobila obavještenje da je nedavno stvoren organ pod nazivom «Komercijalni biro za francuski uvoz  iz Skoplja ( Bureau commercial des Importations françaises iz d' Uskurb)koji funkcioniše pod strogom kontrolom istočnih vojnih vlasti i cija je svrha  podsticanje francuske trgovine u Centralnoj i Istočnoj Srbiji i u Crnoj Gori. »

(Le Soir, Pariz, 1. jul 1919.)

« Osnovano je francusko-balkansko šumsko preduzeće, sa sjedištem u ulici Kliši br. 54 (54, rue de Clichy), sa kapitalom od 900.000 franaka, u cilju otkupa i eksploatisanja šuma u balkanskim zemljama, posebno u Crnoj Gori. Upravnici : G. A. Bati (Baty), Ž. Konon (Conon), Ž. Mer (Maire), E. Rišu (Richou). » (L’Entente, 6. avgust 1919.)

«Drvoprerada» («Industries du bois»). – Upravnici: G. Ž. Bati (Baty), Ž. Bati (Baty), Ž. Konon (Conon),Ž. Mer (Maire), E. Rišu (Richou). Aktivnost : Kupovina i eksploatacija šume u Komovima u Crnoj Gori. – Adresa : ulica Kliši br. 54 (54, rue de Clichy). Kapital : 900.000 franaka. » (L’Exportateur français, 7. avgust 1919.) 

Uporedo sa ovom propagandom, vođena je moćna kampanja puna kleveta i intriga kojima se Crna Gora prikazivala kao «nevjerna saveznica» i zemlja «nesposobna da živi samostalno i da zadovolji svoje najosnovnije potrebe».

Ni jedan detalj nije zaboravljen da bi se omogucio trijumf pohlepe francusko-srpsko-američke korporacije. Dok je ona radila svoj posao i pripremala proračune, diplomate na Mirovnoj konferenciji su tragale za odredbama međunarodnog prava koje koje bi omogućile Srbima da  navodno «spasu mali crnogorski narod». Taj mali narod, jedini koga niko ništa ne pita, čekajuci trenutak kada ce početi da mu, u ime međunarodnog prava, otimaju sve, pa čak i tlo koje su generacije njegovih predaka okupale svojom krvlju, taj mali narod, umire od gladi a nema čak ni pravo na žalbu !

Treba li se čuditi, što se u takvim uslovima, surovi konzervativni gorštak, kao nekom čarolijom, pretvara u najsjajnijeg boljševika ? 

                   KRAJ