BLOG IZ NIKŠIĆA - OD SADA NA NAŠEM PORTALU

                                       BLOG 2. - MUSLIMAN

 Na ulazu moje zgrade, u trenutku kad sam izlazio sjedjela su tri dječaka. Možda drugi, treći osnovne. Mogao sam zaključiti da uče zajedno, jer su na leđima nosili školske torbe. Nikad ih nijesam prije vidio, nijesu đeca iz naše zgrade. Zastao sam da napišem poruku na telefonu i čuo sam kako se njih torica "raspravljaju." Dijelili su nekakve sličice, a onda počeli sa igračkama iz torbe da se igraju.

-"Ti ne možeš sa nama da se igraš, ti si musliman. Moja majka mi je rekla da se ne družim sa vama. Vi nijeste kao mi" - rekao je jedan od njih. Čim sam čuo to, nije mi na pamet padalo da nastavim poruku. Nijesam mogao da vjerujem da to može da izgovori jedno dijete. Stajao sam naslonjen na ulazu i samo ih slušao. Dva dječaka uporno pokušavaju da... Ne znam ni šta pokušavaju.

-"Vi muslimani ste nikakvi. Moji roditelji su rekli da uvjek bježim od vas i da vas mrzim kad' porastem." Mali je bio sav ćutljiv i... Bilo mi ga žao.

Toliko mržnje nijesam čuo ni kod odraslih osoba. Nikako mi ni sad nije jasno, kakve roditelje imaju ta đeca? Kakvi su to roditelji? Koji uče đecu tome? Sjeo sam pored njih na stepenice. Pitao da li mogu da se igram sa njma.

"Mogu li da se igram i ja sa vama? I ja sam musliman."

-"Ne možeš. Ti si stariji od nas."

"Je li ne mogu zato što sam stariji ili zato što sam musliman?"

-"I jedno i drugo. Ti si opasan. Ti možes da nas kidnapuješ i ubiješ."

   

Morao sam tu da se nasmijem. Jer mi je baš bilo smijesno, kakvo razmišljanje ima dijete od 7-8 godina. Počeo sam malo da pričam sa njima. Ne znam. Nekako uvjek nađem zajednički jezik. Sa đecom. Vjerovatno zato sto sam i ja na neki način dijete. U velikog covjeka. Kroz priču sam i rekao da smo svi isti.

"I ti si musliman. I ti pored njega. I on. I ja. Svi smo mi muslimani. Ne postoji razlike između tebe i njega."

"Postoji. To mi je majka rekla."

"Ne postoji. Reci majci -  I ti imas kafene oči kao on. I ti pričaš kao on i ti živiš kao on. Nijesi nešto ni visočiji od njega. Ličite se. Ljudi ste. Isto srce kuca i u tebe i u njega. U istu školu idete. Istim ulicama se krećete, istim igračkama se igrate. Pod istim nebom živite. Ne postoji razlika. Svi smo mi i muslimani i hrišćani ili šta već. Sjutra će ti on možda biti brat. Ili kum. Sjutra ćete možda nastaviti istu školu da učite. Možda ćete živjeti pod istim krovom. Kad ti bude teško, ako on bude tu, znam da će ti pružiti ruku da ti pomogne. Još što je najbitnije, dišete isti vazduh. Znači, jeste isti. Morate biti.

  

"Je li bas tako? Je li istina to?"

"Jeste. Vjeruj mi. A i majci i ocu kući reci isto to. Reci da ti je sve ovo rekao jedan veliki musliman. Izgledam li ti na nekog ko laže?"

-"Ne. Znači da on može da se igra sa nama?"

"Naravno. Isti ste. On jeste kao ti, a i ti si kao on. Pruži mu ruku, pa ga zagrli. Sjutra ćete možda kroz svijet ići zajedno."

I uradio je mali to. Zagrlio ga je. Pružio mu je nekakvog robota i počeli su zajedno da se igraju. Ne razumijem ljude koji posmatraju druge na osnovu vjere. Nikad nijesam to radio. Svi smo mi isti. Zaboravite prošlost. Istoriju. Idite naprijed. U budućnost. Mene kad pitaju - koje sam vjere, samo im odgovorim: "A koliko to Bogova ima?"

NASTAVLJA SE


NAN