PODSJEĆANJE NA BADNJI DAN 06. JANUAR 1916.      

                         STRADANJE KOD MEDOVE

Prvi Svjetski Rat je donio jednu od najvećijeh pogibija u novijoj svjetskoj istoriji. Ni Crna Gora nije bila pošteđena. Diljem Amerike i Kanade stizale su depeše o tome kako je situacija u Crnoj Gori teška. Crnogorskom Kralju je trebalo boraca.... Front je bio veliki... Najveći pokret crnogorske dijaspore u istoriji desio se upravo na prostorima Kanade. Hiljade Crnogoraca koji su živjeli u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi - odlučio je da organizovano pođe prema domovini i pomogne Kralju u presudnim bitkama.

Na svom putu za Crnu Goru, Crnogorci su prvi put došli u malo kvebeško mjesto, đe se rijeka Svetog Mauricijusa na samom ušću razdvaja tri različita toka, ulijevajući se u veliku rijeku Svetog Lovra. To mjesto u kanadskoj provinciji Kvebek se zvalo - TRI RIJEKE.

Na gornjoj slici prikazana je atmosfera u vojnom kampu Tri Rijeke u vrijeme boravka crnogorskih dobrovoljaca 1915. godine. Pretpostavlja se da je kroz ovaj logor prošlo od hiljadu i po do dvije hiljade crnogorskih iseljenika.

Naši iseljenici su dolazili iz raznih pravaca - Njujork, Čigago, Bjut Montana, Detroit, Vankuver, Toronto, Otava, Jukon, Montreal... Više njih je sa sobom nosilo i muzički instumenat gusle, čije strune su parale tišinu kanadskih noći... Mnogi Crnogorci su pamtili i prepričavali boravak crnogorskog guslara Petra Perunovića Peruna u Americi i njegove guslarske večeri. Petar Perunović je došao iz pješivačkog mjesta Drenovštica u Ameriku sa ciljem da obilazi crnogorske iseljenike i da kod njih budi rodoljubiva osjećanja neposredno pred Prvi Svjetski Rat. Pirunov boravak je ostavio nevjerovatni utisak na naše isljenike. Kasnije, Perun obilazi i srpske iseljenike i među Srbima postaje slavan, što će i odrediti njegov daljni život. 

Iz vojnog kampa Tri Rijeke, dobrovoljci su se organizovano prebacivali u najpoznatiju vojnu luku Sjeverne Amerike - Halifaks. Od Halifaksa postojala je česta veza sa Evropom. Prvim brodom iz Halifaksa za Solun krenulo je više od hiljadu crnogorskih dobrovoljaca. Skoro svi su sa sobom  imali pištolje... Nosili su, takođe, i kofere sa ličnim stvarima, a neki i pozamašne sume novca, zlata, nakita..., kao i knjige, suvenire, zastave...

Nakon prvog uspješnog prebacivanja za Evropu, došlo je i do, našoj javnosti poznatog, prebcčivanja crnogorskih dobrovoljaca, negdje oko 500 dobrovoljaca, iz Halifaksa za Napulj u Italiji. Ovaj put je, nažalost, imao tragičan nastavak. U brodu Brindizi, na liniji Brindizi - Medova, došlo je do tragedije na Badnji Dan, 06. Januara 1916. godine. Usljed nailaska na minu, brod sa Crnogorcima je potonuo blizu Medove, kod Albanije, odnijevši sa sobom 395 putnika. Spašeno je 145 ljudi.

Ovom prilikom ćemo se pozabaviti informacijama o boravku naših iseljenika u Kanadi; da li se mogu saznati neki detalji o njihovom putešestviju, imena dobrovoljaca?... Luka u Halifaksu je posjedovala mnoštvo fotografija, brodske liste, spisakove putnika..., đe se moglo naći podosta informacija o putevima Crnogoraca u kanadskoj provinciji Nova Skotska.

Međutim, Decembra 1917. godine u luci, koja je bila utočište stotinama ratnih brodova i vojnika iz cijelog svijeta, desila se tragedija razornih razmjera. Prilikom sudara dva ratna broda puna eksploziva i municije, došlo je do ekspozije u kojoj je poginulo oko 2 hiljade ljudi, ranjeno 9 hiljada, uništeno oko 10 hiljada kuća. Usljed ovoga, mnogi zapisi u fijokama luke, iz vremena koje smo gore spomenuli, su izgubljeni zanavijek.

Ipak, zabilježeno je  više pokušaja sa crnogorske strane da se o putevima Crnogoraca u Kanadi nešto više sazna i to ovjekovječi. Veliki doprinos pronalasku tih dokumenta dalo je Crnogorsko Kulturno Društvo iz Toronta koje je posljednjih godina došlo do važnih podataka i dokumentata. Neka od tih dokumenata su dio Monografije u izdanju Matice Crnogorske, koja je izašla iz štampe Decembara 2015.. Centar za iseljenike Crne Gore je objavio knjigu Medova 1916- 2008. U knjizi se navode podaci o putevima Crnogoraca kroz Kanadu tokom 1915. godine.

Par Crnogoraca u Kanadi je početkom Novog Milenijuma pokrenuo inicijativu da se u gradu Halifaksudostojno obilježi 1915. godina i postavi spomen ploča - zahvalnosti crnogorskog naroda narodu Kanade na pomoći u presudnim godinama.

Takođe, u kanadskim arhivama naišli smo mnoga dokumenta koja govore o odlasku dijela crnogorskih dobrovoljaca iz Edmontona za Crnu Goru, 1915. godine, a jedan od tih objavljujemo ispod. 

                                                 PRILOG SA CETINJA ZA WEB SITE

"Spoznaj samoga sebe"- kaže naslov na ulazu u Delfsko proročište – najlakše je druge spoznavati i saznavati. Nego, đe bi mi bili Crnogorci da zavještanja mnoga i djela divovska naših predaka ne opominju. Burna istorija protkana je vječitom željom za slobodom koja je ostala dominantna kroz njenu cijelu istoriju. Uspjeli su stoljećima da očuvaju oazu slobode upravo što su se okupljali i u volji i nevolji za tili čas. Nijesu se Crnogorci samo okupljali oko Vucjeg Dola, Lazina, Taraboša, Mojkovca i drugih teških bitaka.
 
Kobne 1915. godine, kad su slovenski narodi preživljavali tragičnu epopeju, mnogi Jugosloveni, naročito Crnogorci na radu u Sjevernoj Americi i Kanadi, vraćali su se u domovinu da se bore za njen spas i oslobođenje.

Kod Medove, dogodi se nesvakidašnji tragični dogadaj, rijetko zabilježen u istororiji ljudskog roda. Uoči Badnjeg dana, dvadeset trećeg decembra (po starom kalendaru), u mraku i bez svjetlosti zbog obezbjeđenja od neprijateljskih podmornica, italijanski parobrod „Brindizi“ pun rodoljuba, Crnogoraca, Srbijanaca, Bokelja, Ličana, Hrvata, Hercegovaca, Bosanaca i Slovenaca, Amerikanaca čak i jednog Rusa,  plovio je  ka zavičaju. „Unutra, u lađi, pet stotina, skoro, mladih i bujnih života treptalo je od radosti što dolaze svom cilju i što ce mnogi od njih ubrzo viđeti brda svoje domovine. Blizina zavičaja podsjećala ih je još življe na oca i majku, brata i sestru, ili ženu i đecu koji su ih željno očekivali na domu i zbog kojih su se otišli u prostrani svijet. Ali svima je glavna misao bila, koja ih je sve vodila, da se što prije nađu onamo đe ginu Crnogorci.“ Ipak, ne bi im suđeno da pomognu svoju braću u domovini – Crnoj Gori, već skoro svi potonuše u dubine Jadrana. Jaka potmula detonacija eksplozije raznijeće i brod i tijela ali ne snove i duše njihove. Od 480 doborovoljaca, podavilo se njih 328. Među preživjelima je bio i Rus Nikola iz Sibira koji je bio barjaktar i koji je uspio da podnese raport i ispriča priču lično Kralju Nikoli I. Kralj je sa svojih prsi skinuo medalju i prikačio je Rusu Nikoli!  Njihovu će plemenitu i herojsku žrtvu pamtiti generacije i generacije i ne samo Crnogoraca. „Na nebu im duše carovale, ka im ime na zemlji caruje“ (Njegoš).

                  „Neumrli dobrovoljci“ 1991, crtež tušem, Radoslav Miloševic-Atos

U istoriji Prvog svjetskog rata bilo je užasnih poraza i pustoši skoro poput biblijskog potopa, jer cijela planeta bijaše u plamenu i krvi. Centralne sile su samo čekale Principov ili neki drugi pucanj da krenu na Istok. Milioni ratnika i vojnika različitih vjera i nacija uništavali su jedni druge svim mogucim oružjem s mora i iz mora, sa kopna i iz vazduha pretvarajući sve u prah i dim. U svemu tome haosu našla se i Crna Gora. Iako iscrpljena i gladna, svojih četrdeset hiljada prekaljenih vojnika, bez hrane i džebane stala je u zaštitu bratske slovenske države Srbije i srpske vojske boreći se na frontovima jednovremeno od Višegrada, Foče, Goražda i Albanije. Pao je na kraju i sam Lovćen, crnogorska sveta planina, pred moćnom austrougarskom artiljerijom nakon čega je nastala opšta demoralizacija i panika na svim frontovima.

"Crna Gora je izgubila više od pola svoje vojske, izmcrvarena i gladna, bila je na ivici opstanka ili postojanja.  I gle obrta kakvih skoro ni u bajkama nema. Velje zapadne sile pobjednice sa bratskom Srbijom, strpaše 1918 nezavisnu državu Crnu Goru, svoju saveznicu, u tamnicu. I trajaše tama a zvahu je svjetlost i skoro se na nju navikoše mnogi. "  - Zašto su se zapadne sile i Srbija okomile na malu Crnu Goru konacno se može videti iz dokumenta PAUL POPOVICH, “LE ROLE DU CAPITAL FRANCAIS DANS LA TENTATIVE DE SUPPRESSION DE L’ETAT MONTENEGRIN,” Budapest,1922.

 I đe smo sad? Postavlja se pitanje. Ja velim, niđe bez Crne Gore i njene države, ne zbog sadašnjih vođa i kolovođa, već zbog pokoljenja koja dolaze i koja se neće morati svađati između  Srpstva i Crnogorstva, već brinuti o ekonomiji, jer treba stvarati modernu državu te povoljno  okruženje u kome će se sužiti dveri za nezaslužene i islužene elite, a otvoriti širom za državu Crnu Goru u kojoj će um carovati i reći konačno zbogom „nadničarima“ i „dinosaurusima“.

Kako će tradicija idola i veličina, kraljeva i careva minuti na ovim prostorima? Teško, ako toj raboti mi crnogorski građani ne pomognemo. Ušima ’širokih slojeva’ napaćenog, radnog i neradnog naroda prija samo pobjednik - vođa. I svaki bi pojedinac, sam ili zajedno – svejedno ili u grupi makar i neistomišljenika da je ’viđen’ i da je i sâm VOÐA.

Smatralo se da je formiranje modernih nacija veliki iskorak u razvoju savremenog demokratskog društva i u njemu socijalizovane i afirmisane ličnosti. Na toj ’top listi’ stoljećima zaslužno stajahu Crnogorci i o njihovoj slavi pisahu najveći pjesnici onoga vremena Bajron, Puškin i drugi.

Ta je posebnost kod mnogih izazivala osim divljenja, počesto i osjećaj inferiornosti pa i zavisti. Na žalost zlouptrebljavana je i od samih Crnogoraca. Konačno to i Crnogorci počinju da razumiju.

Ako bi se Crne Gore primjer izdvojio kao neki posebni slučaj, s hiljadugodišnjom tradicijom i autentičnom državnošću, ne bih rekao ništa novo, niti bih pogriješio, jer ne mora vazda ’manji potok u veći da uvire’ i da ’na uviru svoje ime gubi’. Ono što je novo i protiv čega bi svako intelektualno biće ustalo jeste nepriznavanje državnosti i samobitnosti kao najviše kategorije u organizaciji svakog društva. Crna Gora mora proći kroz katarzu i stvaranje novog oplemenjenog državnog bića na probranim postulatima tradicije svih naroda koji u njoj stanuju.  Društvo u  kome ce dojučerašnje neprijateljstvo biti shvaćeno kao prijateljstvo i pravo na slobodoumnost i samobitnost i sebe samog kao čovjeka. Kako bi Crna Gora inače mogla vaskrsnuti kao pravednica koja ima pravo na svoj prijesto nepravo uzeti iako to arhaicno zvuči ali, naravno, i na ekonomiju savremenog ’učećeg društva’ makar bila i ’liliputanska’. Zar nije sazrelo vrijeme definisanja prirode crnogorske kulture, njene vizije?

Crnogorska kultura se mora najprije definisati u kurikulumu škole. ’Crnogorstvo’ treba naglasiti u kontekstu diverziteta crnogorskih kultura povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, razvijati ga i unapređivati na multietničkoj osnovi kroz integraciju, a ne asimilaciju. Plemenite kulturne tradicije balkanskih naroda treba neprekidno nadograđivati i usavršavati bez osjećaja inferiornosti prema onim evropskim tradicijama od kojih su mnoge već odavno dio nas. Njihovo osmišljeno ugrađivanje poput upgrade-a u različite kulturne tradicije ovih prostora takode je dugoročan i značajan pravac aktivnosti u cilju bolje integracije sa ujedinjenom Evropom, Rusijom i Amerikom.

Postavlja se pitanje kako nešto razvijati ako ga prethodno nijesmo prepoznali kao, iako uvijek promjenljivu u prostoru i vremenu kategoriju, prepoznatljive običaje, postignuća, melos, umjetnost, proizvode, izgled, ideje, način života crnogorskog društva i td.

Zar je tako teško naučiti kako se voli svoja crnogorska zemlja i ne mrzjeti druge narode i zemlje. Zar u eri kompjutera ne može crnogorsko ili šire balkansko društvo napraviti otklon od vraćanja u ’sabljaste’ i ’buzdovanske’ epike prošlosti.

Pripadanje crkvi, plemenu, narodu, državi... iskonski je poriv za svako ljudsko biće.

Pripadanje jeste božanska matrica ali ne i pre-paid kartica koju možemo baciti i začas kupiti drugu karticu ili državu, konačno, dobiti novi broj. Naravno, ima i onih sa dva, tri i više brojeva. I to je kreativno i pragmatično, priznaćete. Naš je jedini i dobitni broj MEÐUNARODNO NEZAVISNA DRŽAVA CRNA GORA sa mnogo manjih i većih brojeva u sebi, velika slika našeg istorijskog pamćenja i postojanja, prva i posljednja tačka NA NAŠEM PUTU...!

Visoki komplimenti Vašem sajtu koji je jedinstven ’brušeni dijamant’ u istinitoj istoriji sajtova o Crnoj Gori

Mr. Radoslav Miloševic-Atos, Vasojevic, sa Cetinja
akademski slikar, profesor engleskog jezika i magistar konzervacije/restauracije

SJEĆANJE PETRA GRUBAČA - JEDNOG OD PREŽIVJELIH SA BRODA "BRINDIZI"

Crnogorsko Kulturno Društvo iz Toronta uplatilo je 1.000 Eura Matici Crnogorskoj kao doprinos štampanju knjige o stradanju naših iseljenika iz Kanade i SAD kod luke Medova, 1916.godine. Takođe, CKD je učestovalo u prikupljanju dokumenata i arhivske građe o tragediji kod Medova, a koji su nađeni u kanadskim arhivima i institucijama. Dio tih dokumenta je objavljen u knizi "Vijek Sjećanja".